Boemi (La Bohème) je opera, scene iz boemskog života u četiri dela Đakoma Pučinija.
Ali i pesma Šarla Aznavura, prvi put snimljena 1965. godine, koja je obeležila Aznavurovu karijeru i jedna je od najpopularnijih francuskih šansona.
Slikar se seća svoje mladosti na Monmartru, umetničkog života, doba kada je bio gladan, ali srećan... Po Aznavurovim rečima, ova pesma je oproštaj od poslednjih dana boemskog Monmartra. On je takođe snimio italijansku, špansku, englesku, nemačku i portugalsku verziju. Izvođena je na gotovo svakom njegovom koncertu.
Postoji srpska verzija ove pesme u interpretaciji Dragana Stojnića.
Đorđe Matić u ,,Vremenu'', povodom smrti Arsena Dedića i Aznavurove aktuelne turneje, 31.12.2015. piše:
,,La Bohème, s tekstom po istom motivu kao i Pučinijeva opera, gdje se stari slikar prisjeća mladosti, kao i kod Prevera, dana "siromaštva i ruža" na Monmartru, sreće u neimaštini. Izvedena i otpjevana dramatično, s klavirom koji vodi melodiju, melankoličnu i bogatu ispod skoro parlandostrofa, u njoj se najbolje čuje i pjevački stil. Godinama, Aznavura su zvali "francuski Sinatra". Veliki kompliment. Stilski pak – nije moglo biti dalje od istine. Frenk Sinatra, amblematski američki pjevač čija se stogodišnjica rođenja navršila ovog mjeseca, naučio je nešto ključno od crnih izvođača – razvio je stil, fraziranje po kome pjevač melodijsku liniju počinje uvijek iza početka prve dobe u taktu, što svemu odmah daje zaigran, opušten feel. Aznavur je antipod: poput mnogih šansonjera on frazira tako što melodiju kreće prije akorda instrumentalista, žuri i "vija se" s muzičkom pratnjom, trči ispred nje (zato su klaviristi koji prate šansonjere tako visoko cijenjeni), a ovakvo fraziranje stvara trenutan dojam sumnje, uznemirenosti i dramatike – tipske emotivne uzbibanosti, prave ili glumljene, što je karakteristika šansone. Aznavur, tehnički ionako nevirtuozan, pjeva na granici njemu dostižne tonske visine, malo se muči, čime pojačava efekt teksta koji zajedno s accelerando finalom, ubrzavanjem instrumentala završava pjesmu teatarski i teatralno – idealno za podij, za scenu.
Koju godinu kasnije, Aznavur, tada već prebogat i međunarodno uspješan, došao je u Jugoslaviju, u Beograd, održavši čuveni koncert u Domu sindikata. Ne znam je li pjevao i svoje Boeme, ali u sljedećoj deceniji pojavile su se nebrojene pjesme što su imale isti završetak, padajuću frazu od dvanaest nota s kraja refrena. Ali i još nešto. Liriku koja govori o siromaštvu umjetnika u mladosti, gradskom momku i djevojci što su živjeli po iznajmljenim sobama ne jedući, kako tu pjeva, "qu’un jour sur deux" – "ne više od jednom u dva dana", "sous nos fenêtres / et si l’humble garni // Qui nous servait de nid": "ispod naših prozora, i skromnog rasporeda / našeg gnijezda" – kako je to moralo zvučati u našoj sirotinji tadašnjoj, pogotovo mladom bohemu Dediću što je s koferom iz Šibenika stigao u Zagreb? Evo kako: "... jer još ti je soba topla, prijatan raspored i rijetki predmeti.. gazdarica ti je u bolnici" – mali je korak između Bohema i Ne daj se,Ines.''
La bohème
Pripovedam vam o jednom dobu
Koje mlađi od dvadeset godina ne mogu spoznati
Monmartr je u to vreme spuštao svoje jorgovane
Sve podno naših prozora i čak ako skroman nameštaj
koji nam je poslužio kao gnezdo nije bio lepog izgleda
Upravo tu smo se upoznali
Ja koji sam umirao od gladi i ti koja si pozirala naga
Boemija, boemija.
To je značilo da smo srećni
Boemija, boemija.
Samo smo jednom u dva dana jeli
U obližnjim kafeima
Nekoliko nas je bilo
Koji smo očekivali slavu i iako bedni
I stomaka praznih
Nismo prestajali da verujemo u nju i kada bi neki bistro
Za jedan dobar topao obrok
Jedno od naših platna uzeo, recitovali bismo stihove
Skupljeni oko peći zaboravljajući zimu
Boemija, boemija.
To je značilo da si lepa
Boemija, boemija
i da smo svi imali talenta
Često mi se dešavalo da
Ispred mog štafelaja
Provodim besane noći
Popravljajući crtež
Od linije jedne dojke
Do obline kuka i onda bi ujutru
Konačno seli
Ispred kafe sa penom
Iscrpljeni ali zadovoljni
Morali smo se voleti i voleti život
Boemija, boemija.
To je značilo da imamo 20 godina
Boemija, boemija
i da smo živeli od vazduha
Kada igrom slučaja
Krenem da obiđem
Svoju staru adresu
Ne prepoznajem više
Ni zidove, ni ulice
Koje su videle moju mladost
Na vrhu jednog stepeništa
Tražim atelje
U kojem ništa više ne preostaje
U svom novom dekoru
Monmartr deluje tužno i jorgovani su mrtvi
Boemija, boemija.
Bili smo mladi, bili smo ludi
Boemija, boemija.
To apsolutno ništa više ne znači.
Ali i pesma Šarla Aznavura, prvi put snimljena 1965. godine, koja je obeležila Aznavurovu karijeru i jedna je od najpopularnijih francuskih šansona.
Slikar se seća svoje mladosti na Monmartru, umetničkog života, doba kada je bio gladan, ali srećan... Po Aznavurovim rečima, ova pesma je oproštaj od poslednjih dana boemskog Monmartra. On je takođe snimio italijansku, špansku, englesku, nemačku i portugalsku verziju. Izvođena je na gotovo svakom njegovom koncertu.
Postoji srpska verzija ove pesme u interpretaciji Dragana Stojnića.
Đorđe Matić u ,,Vremenu'', povodom smrti Arsena Dedića i Aznavurove aktuelne turneje, 31.12.2015. piše:
,,La Bohème, s tekstom po istom motivu kao i Pučinijeva opera, gdje se stari slikar prisjeća mladosti, kao i kod Prevera, dana "siromaštva i ruža" na Monmartru, sreće u neimaštini. Izvedena i otpjevana dramatično, s klavirom koji vodi melodiju, melankoličnu i bogatu ispod skoro parlandostrofa, u njoj se najbolje čuje i pjevački stil. Godinama, Aznavura su zvali "francuski Sinatra". Veliki kompliment. Stilski pak – nije moglo biti dalje od istine. Frenk Sinatra, amblematski američki pjevač čija se stogodišnjica rođenja navršila ovog mjeseca, naučio je nešto ključno od crnih izvođača – razvio je stil, fraziranje po kome pjevač melodijsku liniju počinje uvijek iza početka prve dobe u taktu, što svemu odmah daje zaigran, opušten feel. Aznavur je antipod: poput mnogih šansonjera on frazira tako što melodiju kreće prije akorda instrumentalista, žuri i "vija se" s muzičkom pratnjom, trči ispred nje (zato su klaviristi koji prate šansonjere tako visoko cijenjeni), a ovakvo fraziranje stvara trenutan dojam sumnje, uznemirenosti i dramatike – tipske emotivne uzbibanosti, prave ili glumljene, što je karakteristika šansone. Aznavur, tehnički ionako nevirtuozan, pjeva na granici njemu dostižne tonske visine, malo se muči, čime pojačava efekt teksta koji zajedno s accelerando finalom, ubrzavanjem instrumentala završava pjesmu teatarski i teatralno – idealno za podij, za scenu.
Koju godinu kasnije, Aznavur, tada već prebogat i međunarodno uspješan, došao je u Jugoslaviju, u Beograd, održavši čuveni koncert u Domu sindikata. Ne znam je li pjevao i svoje Boeme, ali u sljedećoj deceniji pojavile su se nebrojene pjesme što su imale isti završetak, padajuću frazu od dvanaest nota s kraja refrena. Ali i još nešto. Liriku koja govori o siromaštvu umjetnika u mladosti, gradskom momku i djevojci što su živjeli po iznajmljenim sobama ne jedući, kako tu pjeva, "qu’un jour sur deux" – "ne više od jednom u dva dana", "sous nos fenêtres / et si l’humble garni // Qui nous servait de nid": "ispod naših prozora, i skromnog rasporeda / našeg gnijezda" – kako je to moralo zvučati u našoj sirotinji tadašnjoj, pogotovo mladom bohemu Dediću što je s koferom iz Šibenika stigao u Zagreb? Evo kako: "... jer još ti je soba topla, prijatan raspored i rijetki predmeti.. gazdarica ti je u bolnici" – mali je korak između Bohema i Ne daj se,Ines.''
La bohème
Je vous parle d'un temps
Que les moins de vingt ans ne peuvent pas connaître
Montmartre en ce temps-là accrochait ses lilas
Jusque sous nos fenêtres et si l'humble garni
Qui nous servait de nid ne payait pas de mine
C'est là qu'on s'est connus
Moi qui criait famine et toi qui posais nue.
La bohème, la bohème.
Ça voulait dire on est heureux
La bohème, la bohème.
Nous ne mangions qu'un jour sur deux
Dans les cafés voisins
Nous étions quelques-uns
Qui attendions la gloire et bien que miséreux
Avec le ventre creux
Nous ne cessions d'y croire et quand quelque bistro
Contre un bon repas chaud
Nous prenait une toile, nous récitions des vers
Groupés autour du poêle en oubliant l'hiver
La bohème, la bohème,
Ça voulait dire tu es jolie.
La bohème, la bohème,
Et nous avions tous du génie.
Souvent il m'arrivait
Devant mon chevalet
De passer des nuits blanches
Retouchant le dessin
De la ligne d'un sein
Du galbe d'une hanche et ce n'est qu'au matin
Qu'on s'asseyait enfin
Devant un café-crème
Épuisés mais ravis
Fallait-il que l'on s'aime et qu'on aime la vie.
La bohème, la bohème,
Ça voulait dire on a 20 ans
La bohème, la bohème,
Et nous vivions de l'air du temps.
Quand au hasard des jours
Je m'en vais faire un tour
À mon ancienne adresse
Je ne reconnais plus
Ni les murs, ni les rues
Qui ont vu ma jeunesse
En haut d'un escalier
Je cherche l'atelier
Dont plus rien ne subsiste
Dans son nouveau décor
Montmartre semble triste et les lilas sont morts.
La bohème, la bohème,
On était jeunes, on était fous.
La bohème, la bohème,
Ça ne veut plus rien dire du tout.
Boemija
Pripovedam vam o jednom dobu
Koje mlađi od dvadeset godina ne mogu spoznati
Monmartr je u to vreme spuštao svoje jorgovane
Sve podno naših prozora i čak ako skroman nameštaj
koji nam je poslužio kao gnezdo nije bio lepog izgleda
Upravo tu smo se upoznali
Ja koji sam umirao od gladi i ti koja si pozirala naga
Boemija, boemija.
To je značilo da smo srećni
Boemija, boemija.
Samo smo jednom u dva dana jeli
U obližnjim kafeima
Nekoliko nas je bilo
Koji smo očekivali slavu i iako bedni
I stomaka praznih
Nismo prestajali da verujemo u nju i kada bi neki bistro
Za jedan dobar topao obrok
Jedno od naših platna uzeo, recitovali bismo stihove
Skupljeni oko peći zaboravljajući zimu
Boemija, boemija.
To je značilo da si lepa
Boemija, boemija
i da smo svi imali talenta
Često mi se dešavalo da
Ispred mog štafelaja
Provodim besane noći
Popravljajući crtež
Od linije jedne dojke
Do obline kuka i onda bi ujutru
Konačno seli
Ispred kafe sa penom
Iscrpljeni ali zadovoljni
Morali smo se voleti i voleti život
Boemija, boemija.
To je značilo da imamo 20 godina
Boemija, boemija
i da smo živeli od vazduha
Kada igrom slučaja
Krenem da obiđem
Svoju staru adresu
Ne prepoznajem više
Ni zidove, ni ulice
Koje su videle moju mladost
Na vrhu jednog stepeništa
Tražim atelje
U kojem ništa više ne preostaje
U svom novom dekoru
Monmartr deluje tužno i jorgovani su mrtvi
Boemija, boemija.
Bili smo mladi, bili smo ludi
Boemija, boemija.
To apsolutno ništa više ne znači.
Коментари
Постави коментар